SAMOPOUZDANJE: 12 KORAKA DO ZDRAVOG SAMOPOUZDANJA
Šta je samopouzdanje?Samopouzdanje je, najprostije rečeno, vera u sebe i svoje sposobnosti. Blisko povezano sa samopoštovanjem i medjusobno uslovljeno. Možete saznati mnogo o njemu iz raznih izvora, sa interneta, literature iz popularne psihologije... Koje su to ključne tačke na koje treba da obratite pažnju kada razmišljate o svom samopouzdanju i naročito, kada delate? Šta je zdravo samopouzdanje a šta to nije?
Kako se stvara samopouzdanje?
Važno je istaći da se samopouzdanje gradi od rodjenja i formira u ranim fazama detinjstva. U toj fazi mi kao jedinka nemamo mnogo uticaja. Imaju ga oni oko nas. Odnos okoline, pre svega i najvažnije – roditelja, presudan je za izgradnju „bazičnog nivoa“ samopouzdanja i on ima snažan uticaj sve do adolescencije. Da bi se izgradilo zdravo samopouzdanje, dete mora:
Dakle, roditelji, ne vezujte ceo život detetu pertle, time mu vezujete krila. Ne insistirajte po svaku cenu na stvaranju „malog svestranog genijalca“ koji će biti najbolji u nečemu, ili čak i u svemu (a pretrpaćete ga i ovim i onim). Ne ostvarujte svoje ambicije preko deteta. Hvalite dete (umereno i spontano) pred drugima i tamo gde je zaista izuzetno i tamo gde je „samo“ dobro jer doživljaj okoline pozitivno utiče na njegovo samopouzdanje. Hvalisanje detotovim iznudjenim „vanserijskim uspesima“ hrani vaš Ego, a ne njegovo samopouzdanje.
Negde od treće godine života pa nadalje, na samopouzdanje utiče i reakcija vršnjačke grupe, dete prima povratnu informaciju i dobija (ili ne) priznanje kroz interakciju koja je svojevrsni test ličnih sposobnosti, osvajaju se statusi i uloge u grupi. Već tada je nužno da dete naučite dve stvari: da se (pošteno) bori i da gubi. Poziv na borbu, takmičenje, jeste najbolja potvrda vere u dete, učenje da ono svojim sposobnostima može da postigne cilj. Učenje prihvatanja poraza jeste učenje da je neuspeh sastavni deo života i da porazi ne utiču na detetovu vrednost kao osobe. To će mu u daljem životu omogućiti da ga strah od neuspeha (a kad se on može potpuno isključiti?) ne odvraća od pokušaja, jer, ako ne pokušamo, nećemo ni uspeti, zar ne? U tinejdžerskom i početnom adolescentskom dobu naše samopoštovanje i samopouzdanje je na najtežem i najstresnijem ispitu. I koji, uz to, ne traje baš kratko. Nesigurnost u sebe će biti naš dvojnik i senka, uporni pratilac tokom ovog perioda. Zdrav odnos roditelja, nastavnika i profesora, uticaj dobre vršnjačke grupe će pomoći da ovaj „rafting“ period uspešno prebrodimo.
Kako povećati samopouzdanje i samopoštovanje?
Kada se formiramo kao ličnost, osoba poseduje izvestan nivo samopouzdanja, no, bitno je naglasiti njegove dve izuzetno važne karakteristike: 1.) - samopouzdanje i samopoštovanje nisu nepromenljiva kategorija, oni se menjaju i na njih može da se utiče, samostalno ili uz stručnu pomoć psihologa i kroz psihoterapiju, 2.) - ono odlikuje osobu u celini ali, vrlo je važno, nije na svim poljima identično, ne može da bude.
Jako je važno da budemo svesni ove dve karakteristike, a da osobu (dete) od najranijeg uzrasta „učimo“ njima, naravno, na način prikladan uzrastu. Samopouzdanje spram, početnog nivoa, iskustava, uticaja drugih i sticajem drugih okolnosti može da se gubi – smanjuje, a može se i povećavati. Ako smo na niskom početnom nivou samopouzdanja, dosta nesigurni, verovatnije ćemo „lakše“ doživljavati neuspehe, a oni mogu biti i prosto splet okolnosti na koje ne možemo da utičemo. Pri tome, usled niskog samopouzdanja, realna je opsanost da to pripišemo sopstvenoj nesposobnosti a ne okolnostima, Još ako ste, silom prilika, ili još gore, sopstvenim izborom, okruženi nedobronamernim ljudima koji vam, malo po malo, ubijaju samopouzdanje, ne treba biti mudrac pa zaključiti da će vaš doživljaj sebe ići strmoglavo nadole. Naprotiv, ako sve prethodne faktore obrnemo u pozitivnom smislu, samopouzdanje može i sigurno će rasti. Dodatno i jako bitno, samopouzdanje se može uvećati vežbom, treningom, možemo sami na njega da utičemo. Niko nije u svemu baš dobar, pa ni samopouzdanje nije jednako u svim našim poljima delovanja. Profesor, sportista, stručnjak u nekoj profesiji će verovatno imati mnogo profesionalnog samopouzdanja ali ono može biti čak i vrlo nisko na drugim poljima, na primer socijalnih kontakata, naleženje emotivnog partnera, javnog nastupa... Već sam se na početku ovog teksta osvrnula na pojedine elemente samopoštovanja i samopouzdanja. Podsećam Vas na dve ključne a istinite polazne osnove – samopouzdanje nije nepromenjivo i ono nije na svim životnim poljima jednako. Pogledajmo sada kompletnu listu njegovih vrlo bitnih odlika i puta da do zdravog samopouzdanja dodjemo:
Kako povećati samopouzdanje? Rešenje u 12 koraka:
Zamislite ovih dvanaeast odlika kao dvanaest stepenika koje, jedan po jedan, treba da predjete i da se popnete na vrh stepeništa. Ne mora biti ovakav redosled ali je važno ići stepenik po stepenik, ako pokušate da preskočite tri-četiri odjednom, verovatno ćete se saplesti i pasti.
1. JA VREDIM Svaka osoba ima vrlina, dobrih strana i dobrih osobina. To prvo moramo da „priznamo“ sebi. Neki ljudi sami sebe vide skoro kao bezvredne, kako ih ni najljući neprijatelji, što se kaže, ne bi predstavili. A to nikako ne odgovara istini. Uverite se i sami. Sačinite sami spisak vaših dobrih osobina, vrlina, pozitivnih strana. I ne žurite, ne morate odjednom. Činite to i više dana ako treba, dok se ne „prisetite“. Može vam pomoći i da se setite dobrih dela koje i inače činite drugima (vodite računa, i ona nazovi sitna dobra dela su – dobra), pa da iz toga izvučete, tačnije postanete svesni vaše osobine i vrline. Od pomoći vam mogu biti i ljudi od poverenja, koji vas dobro poznaju. Zapitajte ih da vam oni kažu šta kod vas smatraju pozitivnim. Ne isključujmo mogućnost da od sebe i tih ljudi zatražite listu i vaših negativnih osobina, navika, manira... kako biste imali polazni materijal za popravljanje. I, najvažnije, ne stidite se, ni sebe ni njih, da ovo uradite. Svako ko nastoji da shvati sebe, popravlja se i napreduje zaslužuje svako poštovanje, a ne podsmeh.
6. TAKMIČENJE JE NUŽNOST ŽIVOTA
10. UČITE IZ ISKUSTVA
Nemojte odustati na prvom koraku. Koliko god da je cilj mali i lak, svaki zahteva neko uloženo vreme, volju i energiju. Disciplina, upornost i istrajnost su neophodni. A i oni se vežbaju. Padovi, loši dani, neuspesi i promašaji su potpuno normalna stvar. Retko, jako retko, sve ide glatko. Baš zato, u početku birajte manje i lakše ostvarive ciljeve kako biste lakše istrajali.
|
Šta je to psihološko savetovanje?
PSIHOLOŠKO SAVETOVANJE I PSIHOTERAPIJA
Psihološko savetovanje i psihoterapija jesu proces koji se odvija između psihologa/psihoterapeuta i klijenta. U tom procesu, klijent iznosi svoj problem, dilemu, a psiholog primenom stručnog znanja zasnovanog na psihološkoj nauci, psihoterapijskoj edukaciji i praksi nastoji da uvidi stvarne uzroke, mehanizme psihološkog funkcionisanja klijenta i moguća rešenja tih pitanja.
Šta je psihološko savetovanje?
Psihološko savetovanje, za razliku od psihoterapije, jeste proces usmeren na određeni problem, uglavnom jasno konkretizovan, gde se rad ograničava na rešavanje tog problema, bez dubljeg ulaženja u ličnost i uzroke određenog stava klijenta. Samim tim, savetovanje se usresređuje na problem i njegovo rešavanje, što zahteva kraći tretman i uglavnom brže i lakše dolaženje do poželjnog rešenja. Psihološko savetovanje po pravilu traje nekoliko termina, najveći broj problema se rešava u desetak susreta, a nisu retki ni oni za čije je savladavanje potrebno samo par dolazaka kod psihologa.
Šta je psihoterapija?
Psihoterapija je „dublji“ proces, proces u kojem se zalazi u ličnost, karakter i poreklo psihološkog funkcionisanja klijenta, koje može da doseže i do prenatalnog perioda, proces u kojem se spoznaju principijelni stavovi klijenta i teži ka izmeni ovih stavova i nekih aspekata funkcionisanja ličnosti. Zbog toga je psihoterapija duži proces, u nekim slučajevima potrebno je i više godina.
Svrha psihološke pomoći
Zajedničko i za psihološko savetovanje i za psihoterapiju je da se radom na sebi značajno popravljaju psihološka stanja i psihološki faktori koji onemogućavaju ili znatno otežavaju delotvorno funkcionisanje osobe u svakodnevnim životnim situacijama.
Kada potražiti pomoć psihologa?
Dijapazon pitanja na koja odgovor možete pronaći kroz psihološko savetovanje je veoma širok.
To mogu biti neka psihička stanja u vidu depresije, anksioznosti, neurotičnosti, strahovi, može se raditi o relacijama u bračnim i partnerskim vezama, ali i o širim socijalnim relacijama, radnoj sredini, odnosu roditelja prema deci. Ponekad nas previše može opteretiti preseljenje, na primer u inostranstvo, ili prihvatanje novog posla i radnog mesta, razdvajanje od porodice. Neko drugi će želeti da radi na suzbijanju svog straha od javnog nastupa, bilo da se radi o široj javnosti ili ograničenoj, poput radnog okruženja, studenstske grupe ili školskog odeljenja, motivaciji za učenje ili napredovanje na poslu ili u karijeri...
Odnos psihologa i klijenta
Pishološko savetovanje/psihoterapija su uvek dvosmerna ulica. Psiholog ne daje konačna rešenja problema, savet ili uputstvo za određeno ponašanje. On uvek u interakciji sa klijentom dolazi do mogućih puteva koji vode ka prevazilaženju određenih psiholoških stanja. Te puteve mora da otkrije i sam klijent uz aktivnu pomoć psihologa. Koliko god ja upoznajem Vas, toliko, možda i više, Vi sami upoznajete sebe.
Na temelju ovih principa, ja Vam ne dajem gotova rešenja za neki problem ili ličnu dilemu. Zajedno sa Vama, usmerićemo se na to kako da stvari postanu bolje. Ja ne sudim niti presuđujem, ne dajem moralne lekcije i ne postavljam nekakve dijagnoze. Ja sam tu za Vas da Vas shvatim, razumem, podržim i pomognem Vam.
Želja klijenta da prevlada neka lična stanja od izuzetnog je značaja za uspešnost ovog procesa. Treba da shvatite da ste Vi dovoljno važni, za Vas same i za Vašu okolinu. Svaka osoba ima kapacitete za savladavanje ovih teškoća. Oni su verovatno sputani, usnuli negde u Vama. Moj zadatak je da Vam pomognem da ih aktivirate.
Kako izgledaju psihološke seanse i psihoterapija?
Psihološko savetovanje se odvija kroz susrete psihologa i klijenta. Razgovor traje 50 minuta po seansi, uglavnom jednom sedmično. Koliko će savetovanje trajati, ne može se unapred reći. Ali, ono će konstantno napredovati, davati postepenno rezultate, sve do konačnog ostvarenja cilja.
Jednom se mora početi. To je uvek najteže, znam.
Ipak, cenite sebe, svoj život i svoje životno vreme.
Ne oklevajte da se uhvatite u koštac sa bilo čim što Vaš život čini manje kvalitetnim od onakvog kakav bi, lakše nego što mislite, mogao i trebao da bude.
I, verujte, zajedno ćemo naći rešenje.
Žaklina Filipović, psiholog











