Your browser version is outdated. We recommend that you update your browser to the latest version.

Termini svakim radnim danom i subotom

od  09:00 - 21:00 

   Pozovite na tel.: 064/448-36-87

 

Zakazivanje termina u dogovoru sa klijentom.

Za sva pitanja, pišite na mejl:

zaklina.filipovic.srb@gmail.com 

 

KontaktKontakt

 Kičevska broj 4, Beograd

 

 Pratite me na Facebook Pratite me na Facebook

  Pratite me na Facebook

 

Psiholog Žaklina Filipović na Google MapsPsiholog Žaklina Filipović na Google MapsNa Google Maps

privatni-psiholog >>>

 

 

SAMOPOUZDANJE: 12 KORAKA DO ZDRAVOG SAMOPOUZDANJA

 

 

Šta je samopouzdanje?

Samopouzdanje je, najprostije rečeno, vera u sebe i svoje sposobnosti. Blisko povezano sa samopoštovanjem i medjusobno uslovljeno. Možete saznati mnogo o njemu iz raznih izvora, sa interneta, literature iz popularne psihologije...

Koje su to ključne tačke na koje treba da obratite pažnju kada razmišljate o svom samopouzdanju i naročito, kada delate? Šta je zdravo samopouzdanje a šta to nije?

 

 Kako se stvara samopouzdanje?

 

Važno je istaći da se samopouzdanje gradi od rodjenja i formira u  ranim fazama detinjstva. U toj fazi mi kao jedinka nemamo mnogo uticaja. Imaju ga oni oko nas. Odnos okoline, pre svega i najvažnije – roditelja, presudan je za izgradnju „bazičnog nivoa“ samopouzdanja i on ima snažan uticaj sve do adolescencije. Da bi se izgradilo zdravo samopouzdanje, dete mora:

 

 

  • da ne bude zanemareno, jer će to proizvesti njegovo nisko samopoštovanje, a ono je preduslov zdravog samopouzdanja (ako dete roditelju nije dovoljno važno i vredno, treba li pogubniji signal?)
  • da ne bude tretirano kao Supermen ili božanstvo, jer to sigurno nije, a život će mu tu iluziju razbiti na prilično bolan način
  • da ima prilike da se osamostaljuje i u tom procesu prema njemu se pokaže poverenje - vera u njega, tačnije njegov napredak (a ne „daj, ja ću to...“, bolje, brže, kvalitetnije...) i da se roditelj izbori sa svojim strahovima da će se detetu desiti nešto loše - prezaštićena deca vrlo verovatno će imati sniženi nivo samopouzdanja (možda ćete sprečiti pad sa ljuljaške, ali ćete time sprečiti i mnoga detetova buduća postignuća),
  •  da bude prihvaćeno onakvo kakvo jeste; ovo ne znači odsustvo vaspitanja, gradjenja zdravih navika i obrazaca ponašanja, već prihvatanja deteta sa svim svojim vrlinama, manama, sklonostima i kapacitetima. Roditelji ne smeju da svoje ambicije pretoče u „projekat deteta“, da insistiraju da od njega da naprave vrhunskog pijanistu, sportistu najvišeg nivoa, nobelovca iz kvantne fizike, ukoliko dete ne pokazuje sklonosti, interesovanje i kapacitete za ova dostignuća. Svakako je poželjno detetu pružiti maksimalnu lepezu mogućnosti da istraži razne oblasti, oproba se u njima, čak podsticati da istraje i ne odustane lako, ali ne sme da bude pritisak „pod moranje“ – lako se kao rezultat može dobiti frustrirana osoba niskog samopoštovanja zbog neispunjenih očekivanja,
  • da bude prihvaćeno i voljeno bez obzira na nivo njegovih dostignuća, pod uslovom da se primereno angažuje, da roditelji prihvataju stvarne neuspehe deteta a pogotovo one koje oni vide kao „neuspeh“ (a koji to zapravo nije), da ga podržavaju u njegovom napredovanju a ne očekuju najviša odličja i priznanja sredine,
  • da se uči i podstiče da napreduje, popravlja se, vremenom bude bolji u nečemu (bilo čemu, pa će ono samo težnje za napredovanje proširiti i na druga polja),
  • da mu bude omogućeno, primereno uzrastu, da iznese svoje mišljenje i želje o stvarima koje se njega neposredno tiču (što ne znači da dete samo odlučuje.





             Dakle, roditelji, ne vezujte ceo život detetu pertle, time mu vezujete krila. Ne insistirajte po svaku cenu na stvaranju „malog svestranog genijalca“ koji će biti najbolji u nečemu, ili čak i u svemu (a pretrpaćete ga i ovim i onim). Ne ostvarujte svoje ambicije preko deteta. Hvalite dete (umereno i spontano) pred drugima i tamo gde je zaista izuzetno i tamo gde je „samo“ dobro jer doživljaj okoline pozitivno utiče na njegovo samopouzdanje. Hvalisanje detotovim iznudjenim „vanserijskim uspesima“ hrani vaš Ego, a ne njegovo samopouzdanje.

 

            Negde od treće godine života pa nadalje, na samopouzdanje utiče i reakcija vršnjačke grupe, dete prima povratnu informaciju i dobija (ili ne) priznanje kroz interakciju koja je svojevrsni test ličnih sposobnosti, osvajaju se statusi i uloge u grupi.

            Već tada je nužno da dete naučite dve stvari: da se (pošteno) bori i da gubi. Poziv na borbu, takmičenje, jeste najbolja potvrda vere u dete, učenje da ono svojim sposobnostima može da postigne cilj. Učenje prihvatanja poraza jeste učenje da je neuspeh sastavni deo života i da porazi ne utiču na detetovu vrednost kao osobe. To će mu u daljem životu omogućiti da ga strah od neuspeha (a kad se on može potpuno isključiti?) ne odvraća od pokušaja, jer, ako ne pokušamo, nećemo ni uspeti, zar ne?

            U tinejdžerskom i početnom adolescentskom dobu naše samopoštovanje i samopouzdanje je na najtežem i najstresnijem ispitu. I koji, uz to, ne traje baš kratko. Nesigurnost u sebe će biti naš dvojnik i senka, uporni pratilac tokom ovog perioda. Zdrav odnos roditelja, nastavnika i profesora, uticaj dobre vršnjačke grupe će pomoći da ovaj „rafting“ period uspešno prebrodimo. 

            

 

 

 

Kako povećati samopouzdanje i samopoštovanje?

 

            Kada se formiramo kao ličnost, osoba poseduje izvestan nivo samopouzdanja, no, bitno je naglasiti njegove dve izuzetno važne karakteristike:

1.) -  samopouzdanje i samopoštovanje nisu nepromenljiva kategorija, oni se menjaju i na njih može da se utiče, samostalno ili uz stručnu pomoć psihologa i kroz psihoterapiju,

2.)    - ono odlikuje osobu u celini ali, vrlo je važno, nije na svim poljima identično, ne može da bude.

 

            Jako je važno da budemo svesni ove dve karakteristike, a da osobu (dete) od najranijeg uzrasta „učimo“ njima, naravno, na način prikladan uzrastu.

           Samopouzdanje spram, početnog nivoa, iskustava, uticaja drugih i sticajem drugih okolnosti može da se gubi – smanjuje, a može se i povećavati.

          Ako smo na niskom početnom nivou samopouzdanja, dosta nesigurni, verovatnije ćemo „lakše“ doživljavati neuspehe, a oni mogu biti i prosto splet okolnosti na koje ne možemo da utičemo. Pri tome, usled niskog samopouzdanja, realna je opsanost da to pripišemo sopstvenoj nesposobnosti a ne okolnostima, Još ako ste, silom prilika, ili još gore, sopstvenim izborom, okruženi nedobronamernim ljudima koji vam, malo po malo, ubijaju samopouzdanje, ne treba biti mudrac pa zaključiti da će vaš doživljaj sebe ići strmoglavo nadole.            

           Naprotiv, ako sve prethodne faktore obrnemo u pozitivnom smislu, samopouzdanje može i sigurno će rasti. Dodatno i jako bitno, samopouzdanje se može uvećati vežbom, treningom, možemo sami na njega da utičemo.

           Niko nije u svemu baš dobar, pa ni samopouzdanje nije jednako u svim našim poljima delovanja. Profesor, sportista, stručnjak u nekoj profesiji će verovatno imati mnogo profesionalnog samopouzdanja ali ono može biti čak i vrlo nisko na drugim poljima, na primer socijalnih kontakata, naleženje emotivnog partnera, javnog nastupa...
Što je više onih polja u kojima ga imamo dovoljno, a manje onih oblasti u kojima je ono nisko ili potpuno izostaje, to će naše ukupno samopouzdanje biti veće. Ovo ne znači da u svakoj „oblasti“ moramo da budemo svojevrsni eksperti i samopouzdanje kipti iz nas, jer ono se ne meri tako.

            Već sam se na početku ovog teksta osvrnula na pojedine elemente samopoštovanja i samopouzdanja. Podsećam Vas na dve ključne a istinite polazne osnove – samopouzdanje nije nepromenjivo i ono nije na svim životnim poljima jednako. Pogledajmo sada kompletnu listu njegovih vrlo bitnih odlika i puta da do zdravog samopouzdanja dodjemo:

 

Kako povećati samopouzdanje? Rešenje u 12 koraka:

 

                            1. vrednovanje sebe kao osobe koja svakako ima vrlina i dobrih osobina,
                            2. prihvatanje nesavršenosti kao prirodnog dela bića (mana, grešaka, slabosti),
                            3. priznavanje strahova i nesigurnosti,
                            4. prihvatanje neuspeha (naučite da gubite),
                            5. prihvatanje uspeha (naučite da pobedjujete),
                            6. takmičenje je nužnost života,
                            7. poredjenje sa sobom „juče“, a ne sa drugima danas,
                            8. realni ciljevi,
                            9. mali ciljevi i koraci,
                            10. učite iz iskustva,
                            11. upornost i istrajnost,
                            12. birajte pozitivne ljude.

 

            Zamislite ovih dvanaeast odlika kao dvanaest stepenika koje, jedan po jedan, treba da predjete i da se popnete na vrh stepeništa. Ne mora biti ovakav redosled ali je važno ići stepenik po stepenik, ako pokušate da preskočite tri-četiri odjednom, verovatno ćete se saplesti i pasti.

 

12 koraka za povećanje samopouzdanja12 koraka za povećanje samopouzdanja

 

 

1.  JA VREDIM

Svaka osoba ima vrlina, dobrih strana i dobrih osobina. To prvo moramo da „priznamo“ sebi. Neki ljudi sami sebe vide skoro kao bezvredne, kako ih ni najljući neprijatelji, što se kaže, ne bi predstavili. A to nikako ne odgovara istini. Uverite se i sami. Sačinite sami spisak vaših dobrih osobina, vrlina, pozitivnih strana. I ne žurite, ne morate odjednom. Činite to i više dana ako treba, dok se ne „prisetite“. Može vam pomoći i da se setite dobrih dela koje i inače činite drugima (vodite računa, i ona nazovi sitna dobra dela su – dobra), pa da iz toga izvučete, tačnije postanete svesni vaše osobine i vrline. Od pomoći vam mogu biti i ljudi od poverenja, koji vas dobro poznaju. Zapitajte ih da vam oni kažu šta kod vas smatraju pozitivnim. Ne isključujmo mogućnost da od sebe i tih ljudi zatražite listu i vaših negativnih osobina, navika, manira... kako biste imali polazni materijal za popravljanje. I, najvažnije, ne stidite se, ni sebe ni njih, da ovo uradite. Svako ko nastoji da shvati sebe, popravlja se i napreduje zaslužuje svako poštovanje, a ne podsmeh.



2.  PRIHVATITE SVOJE NESAVRŠENOSTI


Dobro, pobrajali smo sad (kad smo već morali) i naše mane i loše strane, naše slabosti. Ne paničite. Sasvim je normalno i svakom biću svojstveno da ih ima. Savršeni ne postoje. Čak ni „skoro savršeni“. Postoje samo oni koji su njih svesni i oni koji nisu ili (češće) neće da budu. Nesavršenost je prirodna odlika svakog čoveka, uvek i kroz ceo život! Razlika je samo koliko smo bliže savršenstvu danas nego juče i koliko smo se popravili, napredovali. Toga morate biti svesni i to morate prihvatiti. Ako to ne prihvatate, radi se o nekoj drugoj patologiji kojom se sad neću baviti.


 3.  PRIZNAJTE SVOJE STRAHOVE


Strahovi i nesigurnost su sasvim normalna osećanja koja imaju i oni najmoćniji, najuticajniji, koji pucaju od samopouzdanja. Svaki čovek ih ima. Pročitajte kako Novak Djoković (ne treba da pojašnjavam o kome se radi, zar ne?) govori o sopstvenim strahovima i nesigurnosti koje ima, i to u onome u čemu je najbolji svih vremena:

                                                                                                                                                                                                     „
       (izvor: https://www.sd.rs/sport/tenis/novaku-se-ne-svida-filozofija-misli-stalno-pozitivno-vristim-na-terenu-sta-god-da-se-desi-video-2023-12-12)
 
 
Samo treba da naučimo da te strahove prevladamo i prevedemo u „pozitivnu tremu“ koja će da nas motiviše i fokusira na cilj. To se postiže vežbom.



4. NAUČITE DA GUBITE


Da se našalim, korisnije je - više se nauči iz poraza nego iz pobede.
Ne možemo u svemu pobedjivati, uspevati, nikada ne gubiti. Neuspesi su sastavni deo života. Svi ih moramo doživljavati. I doživljavaćemo ih. Izgubićemo u sportu. Neće nas primiti po konkursu za zapošljavanje, već nekog drugog. Naš projekat, rad, ideja, neće biti nagradjeni na konkursu, naše idejno rešenje ili projekat neće prihvatiti ostali članovi našeg tima, naši šefovi odnosno osobe koje upravljaju preduzećem, ili lokalne vlasti. Izabraće nekog drugog. Osoba koja nam se dopada izabraće neku drugu osobu za emotivnog partnera. Ali, neuspeh ne znači da smo ni loši ni manje vredni. Jednostavno, neko drugi je tog momenta u tome bio bolji (što ne znači da nekog drugog momenta mi nećemo biti bolji od njega, što je u sportu najočiglednije). Možda nam okolnosti nisu išle na ruku. Ili, prosto, nismo imali sreće.
Jedino, ako vam se uporno dogadjaju neuspesi, pogotovo na jednom te istom polju, zapitajte se u pogledu ralnosti ciljeva koje ste postavili i načina njihovog ostvarivanja, vrlo lako tu može da se nadje odgovor. Ili samo niste dovoljno verovali u sebe?
Neuspeh ne predstavlja krah, slom, propast života, dizanje ruku od cilja, odustanak od daljeg rada na sebi. Tra-la-la...

 


5.  NAUČITE DA POBEDJUJETE


I uspeh je, bar donekle, zavisio i od vas, zar ne? Ili upravo - pretežno zavisio od vaših sposobnosti. A nije ni tako mali, bezvredan, nedostojan i same pažnje?
Ljudi niskog samopouzdanja su skloni da svoje uspehe, najpre, ne doživljavaju kao nešto bitno. Jer, takve osobe nužno imaju i nizak nivo samopoštovanja, pa kako onda neka osoba (ja) koja baš i ne vredi nešto mnogo, može da napravi nešto prilično vredno, neki uspeh koji zaslužuje ako ne divljenje, onda bar poštovanje i priznanje? A ako su i svesne ili prinudjene da priznaju vrednost uspehu, njegovo ostvarenje po pravilu neće pripisivati svojim sposobnostima kao presudnim, već spoljnim okolnostima, doprinosu drugih ljudi, koji će videti kao zaslužniji od svog doprinosa, ili čak i sreći („Kako ja, ovako nesposoban, da uspem tako nešto? Ma, samo sam imao sreće“.). U osnovi ovoga je nesigurnost u sebe. Zato, naučite da pobedjujete. Prihvatite da svojim delanjem i svojim sposobnostima postigli nešto. Niste samo imali sreće. Možda je uopšte niste imali?

 

6.  TAKMIČENJE JE NUŽNOST ŽIVOTA


Takmičenje je sastavni deo života. I tako to i prihvatite. Ne možete ga izbeći (osim ako ne želite da živite kao samotnjak, što nije svojstveno čoveku). Od dečijih igara u detinjstvu, preko konkurisanja i upisa u škole, osvajanja srca budućeg bračnog druga ili partnera, do karijere i posla (večita bitka za ostvarivanje ličnih poslovnih ciljeva, takmičenje kompanija na tržištu, za osvajanje uticaja, moći, i ne baš bezvrednog novca...). Nekada ćete, u nečemu, uspeti i pobediti, nekad ćete izgubiti. Svi će nekad pobediti. I isti ti će nekad izvesno izgubiti. Samo, neuspeh nije smak sveta. Što bi rekao Vinston Čerčil: „Uspeh se sastoji iz neuspeha za neuspehom, bez gubitka entuzijazma“ – link do Mudre misli / V. Čerčil“
Kada toga postanete svesni, takmičićete se pre svega sa sobom (kroz obrazac „Sada sam dobio posao nakon dodatnih edukacija i bolje pripreme za intervju, za razliku od prethodnih sedam puta, kada ga nisam dobio“, a ne „Sad sam pobedio protivkandidate za posao, ranije su oni pobedjivali mene“).



7.  NE POREDITE SE SA DRUGIMA


„Koga je briga što ste premijer Kanade, kada je neko drugi predsednik Sjedinjenih Država?“, pita se dr Džordan Piterson u svojoj knjizi „12 pravila za život“, koju toplo preporučujem.(1)
Zaista, kako kaže isti autor, „tamo napolju“, a svi smo danas povezani i „u izlogu“, uvek postoji neko u poredjenju sa kim delujete nesposobno. A po pravilu se uporedjujemo sa onima na samom vrhu oblasti o kojoj razmišljamo, još držeći da je ta oblast jedina relevantna.
Svaka osoba je jedinstvena mešavina sopstvene snage, svojih slabosti i trenutne situacije/okolnosti. Ne mogu se uporediti nečije kombinacije uspešnosti odn. vrednosti u karijeri, poslu, privatnom životu, braku, prijateljstvima, druželjubivosti, doprinosu zajednici... Ovo ne znači negiranje uzora. Uzori će uvek postojati i treba da postoje. Oni su sasvim nešto drugo, vredno i korisno ako se njima pristupi kritički i nikako takmičarski.
Poredite sebe danas se sa sobom juče, koliko ste napredovali i koliko ste bolji. Ne podležite isključivosti vrednovanja  postignutim ciljem. Uspeh je pre u putu naviše, nego u cilju koji se dostiže.

“Uspeh je loš učitelj. Zavede pametne ljude da misle da ne mogu da izgube.”

Bil Gejts

Izvorna vrednost jeste staza napretka svakog od nas. Budimo bolji danas nego juče. Uporedjujmo se sa sobom danas u odnosu na sebe juče. Ostvarenje ciljeva treba da vidite kao uspeh, ali samo kao jednu etapu na celom putu.

(Nemojte pokušavati biti samo uspešna osoba nego i osoba od vrednosti.
Albert Ajnštajn)



8.  BIRAJTE REALNE CILJEVE


Iako je put ka cilju vredniji od samog cilja, njegovo postizanje je svrha našeg delovanja, potvrda ispravnosti načina na koji ga osvajamo, satisfakcija za uložen napor i trud  i snažan motivacioni faktor za korake dalje – potvrda naših sposobnosti.
Preduslov je svakako da su naši ciljevi realni. Njihovo definisanje jeste zahtevan proces. Onih koji nama izgledaju visoko i nedostižno ne smemo se bezrezevno bojati, jer, kako je primetio taj-i-taj: „Ljudi nikad ne bi dostigli moguće da nisu pokušavali nemoguće.“
 Ipak, iako strah od visina ne sme da nas sputava, moramo biti realni u njihovom odredjivanju i proceni svih uslova, uključujući i naše sposobnosti, da ga ostavarimo. Ljudi često nerealnim ciljevima i željama, ili neprikladnim načinima, sebi čine samo štetu – gube vreme, snagu, prolazi život i prave prilike, samopouzdanje se srozava, a zatim ili potpuno posustaju i predaju se, ili pokušavaju da prethodni gubitak nadoknade i kompenzuju još višim ciljem, koji je, razume se, još manje moguće ostvariti. Zato, krenite od malih ciljeva. Malim ali sigurnim koracima.


9.  KRENITE OD MANJIH CILJEVA – MALIM KORACIMA


Izvesnije je da će te ciljeva i postavjene zadatke ostvariti i uživati u svim koristima koje njihovo ostvarenje nosi. Ne potcenjujte vrednost tih uspeha, bez obzira koliko se činili malim. Još je Platon bio svestan ovoga: Link ka „Nikad ne obeshrabruj nekoga...“
Izbacite neke štetne navike kojih se lako možete otarasiti. Možda vam jutarnja kafa na prazan želudac i nije nužna za funkcionisanje. Prvo nešto pojedite, pa uživajte u kafi. Ako se ne setite da jedete voće, naterajte se da svaki dan pojedete po jednu voćku (ionako je to neuporedivo zdravije nego u celoj sedmici pojesti odjednom kilogram). Sve dok vam ne preraste u naviku. Naučite strani jezik. Ne zadajte sebi odmah C1 nivo. Za početak, dodjite npr. za šest meseci do prvog sledećeg nivoa od vašeg početnog, neka je to A2. Sigurno ima stvari koje vas zanimaju,  a niste imali vremena ili novca da ih sebi priuštite, ili ste mislili da ih ne zaslužujete. Dodatne edukacije, kursevi... Naučite da svirate gitaru i ostvarite svoj san iz mladosti. Krenite sa vežbanjem, pravac teretana ili fiksirani termini za kućno vežbanje. Novac je samo izgovor. U današnje vreme interneta i konkurencije, mnogo toga je pristupačno po povoljnim cenama ili, vrlo često, besplatno.
Šta će se desiti? Ne treba niko da vam pojašnjava. Probajte, istrajte i sami ćete spoznati.

 

 

10. UČITE IZ ISKUSTVA


Učite iz svog iskustva. Videćete da cilj može da se postigne. Ne, videćete da vi možete da postignete cilj. Videćete da možete, a ako niste postigli planirano, uočićete zašto možda niste uspeli, šta je do vas a šta je proizvod faktora na koji vi nemate uticaj. Ako je do vas, pa popravite slabosti i uspete, samo ćete reći: „Da, to je to...“. Mudri ljudi uče i iz tudjih iskustava. Koristite ih koliko god možete, samo bez strasti i predrasuda o drugima. Nasladjivanje tudjim neuspehom nije iskustvo, to je zloba.

 


11.  ISTRAJNOST

 

Nemojte odustati na prvom koraku. Koliko god da je cilj mali i lak, svaki zahteva neko uloženo vreme, volju i energiju. Disciplina, upornost i istrajnost su neophodni. A i oni se vežbaju. Padovi, loši dani, neuspesi i promašaji su potpuno normalna stvar. Retko, jako retko, sve ide glatko. Baš zato, u početku birajte manje i lakše ostvarive ciljeve kako biste lakše istrajali.
U slučaju da i pored sve volje, napora i discipline -  uporno ne uspevate, tad se (slobodno!) zapitajte o realnosti ciljeva ili načinu na koji pokušavate da cilj dostignete. Ili je cilj nerealan (bar u ovom trenutku) ili vaš način, sad već očigledno, nije dobar. Zapamtite, ovo nije sramota priznati. Nastaviti na isti način, koji ne daje rezultate, nije istrajnost, već – slepa ulica.
Smanjimo zahtev (cilj), promenimo način ili prosto odustanimo. Treba znati kad i stati. Pa – idemo dalje!

 


12.  BIRAJTE POZITIVNO OKRUŽENJE


Birajte ljude koji će pozitivno uticati na vas.
Ljubomornim, zavidnim ljudima, svaka vaša pomisao na akciju za napredak, a da ne pominjem uspeh, biće nož u srce njihove sujete i zavisti. To oni ne smeju dozvoliti, te će vas sputavati i omalovažavati, dovodeći u pitanje sve vaše vrednosti i sposobnosti.
 Duboko nesrećni koji ne pokušavaju sebi da pomognu, već svoju klonulost objašnjavaju nepravdom, ne samo da će se prepustiti svojoj bespomoćnosti nego će i vas povući u dubine pasivnog samosažaljenja.
Znamo svi one ljude koji večito „mrače“, posle kojih se osećate ispcrpeno, sva energija vam je potrošena, a nije vam jasno ni zašto ni kako. Pretežni socijalni kontakti sa ovakvim osobama dovešće vas, malo po malo, a da ni ne primetite, u stanje osećaja da vam „nije ni do čega“, da nemate snage ni volje ni za šta, da je sve uzalud i besmisleno.
Poznata je izreka Alberta Ajnštajna: „Držite se dalje od negativnih ljudi, oni imaju problem za svako rešenje.“

 

 

 

Šta je to psihološko savetovanje?Šta je to psihološko savetovanje?

 

PSIHOLOŠKO SAVETOVANJE I PSIHOTERAPIJA

 

    Psihološko savetovanje i psihoterapija jesu proces koji se odvija između psihologa/psihoterapeuta i klijenta. U tom procesu, klijent iznosi svoj problem, dilemu, a psiholog primenom stručnog znanja zasnovanog na psihološkoj nauci, psihoterapijskoj edukaciji i praksi nastoji da uvidi stvarne uzroke, mehanizme psihološkog funkcionisanja klijenta i moguća rešenja tih pitanja.

 

Šta je psihološko savetovanje?

 

    Psihološko savetovanje, za razliku od psihoterapije, jeste proces usmeren na određeni problem, uglavnom jasno konkretizovan, gde se rad ograničava na rešavanje tog problema, bez dubljeg ulaženja u ličnost i uzroke određenog stava klijenta. Samim tim, savetovanje se usresređuje na  problem i njegovo rešavanje, što zahteva kraći tretman i uglavnom brže i lakše dolaženje do poželjnog rešenja. Psihološko savetovanje po pravilu traje nekoliko termina,  najveći broj problema se rešava u  desetak susreta, a nisu retki ni oni za čije je savladavanje potrebno samo par dolazaka kod psihologa.

 

Šta je psihoterapija?

 

    Psihoterapija je „dublji“ proces, proces u kojem se zalazi u ličnost, karakter i poreklo psihološkog funkcionisanja klijenta, koje može da doseže i do prenatalnog perioda,  proces u kojem se spoznaju principijelni stavovi klijenta i teži ka izmeni ovih stavova i nekih aspekata funkcionisanja ličnosti. Zbog toga je psihoterapija duži proces, u nekim slučajevima potrebno je i više godina.

 

Svrha psihološke pomoći

 

    Zajedničko i za psihološko savetovanje i za psihoterapiju je da se radom na sebi značajno popravljaju  psihološka stanja i psihološki  faktori koji onemogućavaju ili znatno otežavaju delotvorno funkcionisanje osobe u svakodnevnim životnim situacijama.

 

Kada potražiti pomoć psihologa?

 

    Dijapazon pitanja na koja odgovor možete pronaći kroz psihološko savetovanje je veoma širok.

 

    To mogu biti neka psihička stanja u vidu depresije, anksioznosti, neurotičnosti, strahovi, može se raditi o relacijama u bračnim i partnerskim vezama, ali i o širim socijalnim relacijama, radnoj sredini, odnosu roditelja prema deci. Ponekad nas previše može opteretiti preseljenje, na primer u inostranstvo, ili prihvatanje novog posla i radnog mesta, razdvajanje od porodice. Neko drugi će želeti da radi na suzbijanju svog straha od javnog nastupa, bilo da se radi o široj javnosti ili ograničenoj, poput radnog okruženja, studenstske grupe ili školskog odeljenja, motivaciji za učenje ili napredovanje na poslu ili u karijeri...

 

Odnos psihologa i klijenta

 

     Pishološko savetovanje/psihoterapija su uvek dvosmerna ulica. Psiholog ne daje konačna rešenja problema, savet ili uputstvo za određeno ponašanje. On uvek u interakciji sa klijentom dolazi do mogućih puteva koji vode ka prevazilaženju određenih psiholoških stanja. Te puteve mora da otkrije i sam klijent uz aktivnu pomoć psihologa. Koliko god ja upoznajem Vas, toliko, možda i više, Vi sami upoznajete sebe.

 

    Na temelju ovih principa, ja Vam ne dajem gotova rešenja za neki problem ili ličnu dilemu. Zajedno sa Vama, usmerićemo se na to kako da stvari postanu bolje. Ja ne sudim niti presuđujem, ne dajem moralne lekcije i ne postavljam nekakve dijagnoze. Ja sam tu za Vas da Vas shvatim, razumem, podržim i pomognem Vam.

 

    Želja klijenta da prevlada neka lična stanja od izuzetnog je značaja za uspešnost ovog procesa. Treba da shvatite da ste Vi dovoljno važni, za Vas same i za Vašu okolinu. Svaka osoba ima kapacitete za savladavanje ovih teškoća. Oni su verovatno sputani, usnuli negde u Vama. Moj zadatak je da Vam pomognem da ih aktivirate.

 

Kako izgledaju psihološke seanse i psihoterapija?

 

    Psihološko savetovanje se odvija kroz susrete psihologa i klijenta. Razgovor traje 50 minuta po seansi, uglavnom jednom sedmično. Koliko će savetovanje trajati, ne može se unapred reći. Ali, ono će konstantno napredovati, davati postepenno rezultate, sve do konačnog ostvarenja cilja.

 

    Jednom se mora početi. To je uvek najteže, znam.

    Ipak, cenite sebe, svoj život i svoje životno vreme.

    Ne oklevajte da se uhvatite u koštac sa bilo čim što Vaš život čini manje kvalitetnim od onakvog kakav bi, lakše nego što mislite, mogao i trebao da bude.

 

I, verujte, zajedno ćemo naći rešenje.

 

Žaklina Filipović, psiholog

 

<<<O savetovanju

 

 Da li mi je potrebno savetovanje?>>>

Cookie Policy

This site uses cookies to store information on your computer.

Do you accept?