SAMOPOUZDANJE: 12 KORAKA DO ZDRAVOG SAMOPOUZDANJA
Šta je samopouzdanje?Samopouzdanje je, najprostije rečeno, vera u sebe i svoje sposobnosti. Blisko povezano sa samopoštovanjem i medjusobno uslovljeno. Možete saznati mnogo o njemu iz raznih izvora, sa interneta, literature iz popularne psihologije... Koje su to ključne tačke na koje treba da obratite pažnju kada razmišljate o svom samopouzdanju i naročito, kada delate? Šta je zdravo samopouzdanje a šta to nije?
Kako se stvara samopouzdanje?
Važno je istaći da se samopouzdanje gradi od rodjenja i formira u ranim fazama detinjstva. U toj fazi mi kao jedinka nemamo mnogo uticaja. Imaju ga oni oko nas. Odnos okoline, pre svega i najvažnije – roditelja, presudan je za izgradnju „bazičnog nivoa“ samopouzdanja i on ima snažan uticaj sve do adolescencije. Da bi se izgradilo zdravo samopouzdanje, dete mora:
Dakle, roditelji, ne vezujte ceo život detetu pertle, time mu vezujete krila. Ne insistirajte po svaku cenu na stvaranju „malog svestranog genijalca“ koji će biti najbolji u nečemu, ili čak i u svemu (a pretrpaćete ga i ovim i onim). Ne ostvarujte svoje ambicije preko deteta. Hvalite dete (umereno i spontano) pred drugima i tamo gde je zaista izuzetno i tamo gde je „samo“ dobro jer doživljaj okoline pozitivno utiče na njegovo samopouzdanje. Hvalisanje detotovim iznudjenim „vanserijskim uspesima“ hrani vaš Ego, a ne njegovo samopouzdanje.
Negde od treće godine života pa nadalje, na samopouzdanje utiče i reakcija vršnjačke grupe, dete prima povratnu informaciju i dobija (ili ne) priznanje kroz interakciju koja je svojevrsni test ličnih sposobnosti, osvajaju se statusi i uloge u grupi. Već tada je nužno da dete naučite dve stvari: da se (pošteno) bori i da gubi. Poziv na borbu, takmičenje, jeste najbolja potvrda vere u dete, učenje da ono svojim sposobnostima može da postigne cilj. Učenje prihvatanja poraza jeste učenje da je neuspeh sastavni deo života i da porazi ne utiču na detetovu vrednost kao osobe. To će mu u daljem životu omogućiti da ga strah od neuspeha (a kad se on može potpuno isključiti?) ne odvraća od pokušaja, jer, ako ne pokušamo, nećemo ni uspeti, zar ne? U tinejdžerskom i početnom adolescentskom dobu naše samopoštovanje i samopouzdanje je na najtežem i najstresnijem ispitu. I koji, uz to, ne traje baš kratko. Nesigurnost u sebe će biti naš dvojnik i senka, uporni pratilac tokom ovog perioda. Zdrav odnos roditelja, nastavnika i profesora, uticaj dobre vršnjačke grupe će pomoći da ovaj „rafting“ period uspešno prebrodimo.
Kako povećati samopouzdanje i samopoštovanje?
Kada se formiramo kao ličnost, osoba poseduje izvestan nivo samopouzdanja, no, bitno je naglasiti njegove dve izuzetno važne karakteristike: 1.) - samopouzdanje i samopoštovanje nisu nepromenljiva kategorija, oni se menjaju i na njih može da se utiče, samostalno ili uz stručnu pomoć psihologa i kroz psihoterapiju, 2.) - ono odlikuje osobu u celini ali, vrlo je važno, nije na svim poljima identično, ne može da bude.
Jako je važno da budemo svesni ove dve karakteristike, a da osobu (dete) od najranijeg uzrasta „učimo“ njima, naravno, na način prikladan uzrastu. Samopouzdanje spram, početnog nivoa, iskustava, uticaja drugih i sticajem drugih okolnosti može da se gubi – smanjuje, a može se i povećavati. Ako smo na niskom početnom nivou samopouzdanja, dosta nesigurni, verovatnije ćemo „lakše“ doživljavati neuspehe, a oni mogu biti i prosto splet okolnosti na koje ne možemo da utičemo. Pri tome, usled niskog samopouzdanja, realna je opsanost da to pripišemo sopstvenoj nesposobnosti a ne okolnostima, Još ako ste, silom prilika, ili još gore, sopstvenim izborom, okruženi nedobronamernim ljudima koji vam, malo po malo, ubijaju samopouzdanje, ne treba biti mudrac pa zaključiti da će vaš doživljaj sebe ići strmoglavo nadole. Naprotiv, ako sve prethodne faktore obrnemo u pozitivnom smislu, samopouzdanje može i sigurno će rasti. Dodatno i jako bitno, samopouzdanje se može uvećati vežbom, treningom, možemo sami na njega da utičemo. Niko nije u svemu baš dobar, pa ni samopouzdanje nije jednako u svim našim poljima delovanja. Profesor, sportista, stručnjak u nekoj profesiji će verovatno imati mnogo profesionalnog samopouzdanja ali ono može biti čak i vrlo nisko na drugim poljima, na primer socijalnih kontakata, naleženje emotivnog partnera, javnog nastupa... Već sam se na početku ovog teksta osvrnula na pojedine elemente samopoštovanja i samopouzdanja. Podsećam Vas na dve ključne a istinite polazne osnove – samopouzdanje nije nepromenjivo i ono nije na svim životnim poljima jednako. Pogledajmo sada kompletnu listu njegovih vrlo bitnih odlika i puta da do zdravog samopouzdanja dodjemo:
Kako povećati samopouzdanje? Rešenje u 12 koraka:
Zamislite ovih dvanaeast odlika kao dvanaest stepenika koje, jedan po jedan, treba da predjete i da se popnete na vrh stepeništa. Ne mora biti ovakav redosled ali je važno ići stepenik po stepenik, ako pokušate da preskočite tri-četiri odjednom, verovatno ćete se saplesti i pasti.
1. JA VREDIM Svaka osoba ima vrlina, dobrih strana i dobrih osobina. To prvo moramo da „priznamo“ sebi. Neki ljudi sami sebe vide skoro kao bezvredne, kako ih ni najljući neprijatelji, što se kaže, ne bi predstavili. A to nikako ne odgovara istini. Uverite se i sami. Sačinite sami spisak vaših dobrih osobina, vrlina, pozitivnih strana. I ne žurite, ne morate odjednom. Činite to i više dana ako treba, dok se ne „prisetite“. Može vam pomoći i da se setite dobrih dela koje i inače činite drugima (vodite računa, i ona nazovi sitna dobra dela su – dobra), pa da iz toga izvučete, tačnije postanete svesni vaše osobine i vrline. Od pomoći vam mogu biti i ljudi od poverenja, koji vas dobro poznaju. Zapitajte ih da vam oni kažu šta kod vas smatraju pozitivnim. Ne isključujmo mogućnost da od sebe i tih ljudi zatražite listu i vaših negativnih osobina, navika, manira... kako biste imali polazni materijal za popravljanje. I, najvažnije, ne stidite se, ni sebe ni njih, da ovo uradite. Svako ko nastoji da shvati sebe, popravlja se i napreduje zaslužuje svako poštovanje, a ne podsmeh.
6. TAKMIČENJE JE NUŽNOST ŽIVOTA
10. UČITE IZ ISKUSTVA
Nemojte odustati na prvom koraku. Koliko god da je cilj mali i lak, svaki zahteva neko uloženo vreme, volju i energiju. Disciplina, upornost i istrajnost su neophodni. A i oni se vežbaju. Padovi, loši dani, neuspesi i promašaji su potpuno normalna stvar. Retko, jako retko, sve ide glatko. Baš zato, u početku birajte manje i lakše ostvarive ciljeve kako biste lakše istrajali.
|
Blog - Roditeljstvo29.11.2020.
KAKO DA SHVATIMO NAŠU DECU I POMOGNEMO IM U ODRASTANJU
Odrastanje - od bebe do čoveka
Cilj svakog roditeljstva je da od deteta napravi samostalonog, plemenitog, dobrog, vrednog i zdravog čoveka sposobnog da voli i bude produktivan.
Tokom odrastanja deca prolaze različite životne situacije i kroz njih uče šta je to život i kako u njemu opstati. Upoznajući život i druge ljude, dete uči da pozna sebe.
Međusobni odnosi u najranijim godinama života ispisuju niz emocionalnih lekcija.
Pošto najranija emocionalna sećanja nastaju u vreme kada deca ne mogu da govore o svojim iskustvima, u trenutku kada se emocionalna sećanja u kasnijem životu vrate, ne postoji odgovorajući broj artikulisanih misli o odgovoru kojim smo zaokupljeni. Jedan od razloga zbunjenosti našim emocionalnim izlivima jeste u tome što oni potiču iz ranog perioda našeg života dok su nam stvari bile nepoznate, a mi nismo imali reči da opišemo događaje koje je trebalo da razumemo. Mi možemo da imamo nesređena osećanja, ali ne i reči za sećanja od kojih su potekla (1).
Ponekad ne razumemo svoju decu, a osećamo veliku odgovornost da im pomognemo. Takođe ne možemo da savladamo svoju zabrinutost i umirimo svoje emocije.
Ne razumeju ni oni nas. Ne shvataju naše dobronamerne sugestije, ljute se i negoduju.
Deca često ne shvataju dobronamernost roditelja
Ako pođemo od činjenice da što su ljudi kao bića agresivniji, to je dublji strah u njima od nečega, onda možemo drugačije da se postavimo. Da pokušamo da shvatimo čega se toliko plaše.
Deca od nas traže da ih shvatimo i volimo onakve kakvi jesu. Da ih volimo i kada ne ispune naša očekivanja. Da ih bezuslovno volimo.
Kaže se da kad nekog davljenika spasavamo, ne smemo mu prići sa čela i staviti sebe (svoje ideje, zamisli) ispred njega...moramo sebe i svoje potrebe, ideje, staviti u drugi plan i tako im prići. Ako uradimo drugačije potopiće nas tj. ući ćemo u konflikt s njim. Moramo ih čuti. Kad jednom naučimo da slušamo i čujemo biće nam lakše da se s njima sporazumemo i dogovorimo.
Ovo je posebno teško roditeljima koji su svoj strah od loših ishoda umirivali tako što su se uplitali u sve dečije probleme i rešavali ih. Njihova deca čak i više nego druga imaju potrebu da odbrane svoju slobodu. Da urade nešto po svome pa makar i bilo pogrešno. Važno im je da pobedi volja njihova a ne volja njihovih roditelja. Ovakvo ponašanje dodatno pojačava strahove roditelja da dete neće biti uspešno, zdravo, dobro.....itd. S druge strane dete se grčevito bori da izgradi sebe i svoju ličnost, svoje Ja. Ta bitka može potrajati i godinama.
Ponekad smo prezahtevni prema svojoj deci. Da bismo svoju decu videli drugim očima, mi moramo da budemo drugačiji. Posle njihovog puberteta i mi izađemo drugačiji i zreliji kao roditelji.
Roditelji su često prezahtevni prema deci
Dakle, dete raste, menja se i njegova promena traži od roditelja da se i oni menjaju. Da prihvate ličnost deteta, da mu daju veća prava u odlučivanju, više slobode. Mukotrpan je to ponekad proces ali svi ga pre ili kasnije prođemo.
Dobro je da preispitamo svoje srce jer iz njega dolazi ono što je u životu bitno (2).
Ako želimo da uvedemo makar i najmanju promenu u svoj život, možda treba da se okrenemo svojim stavovima i modelima ponašanja. Ako međutim želimo da napravimo značajnu drastičnu promenu, trebalo bi da radimo na svojim osnovnim paradigmama - skupu osnovnih pretpostavki koje uzimamo zdravo za gotovo a po kojima živimo (3).
Novu paradigmu stvaramo kada počnemo da ulažemo u rast i razvoj svog, ličnog karaktera.
Paradigme su moćne jer nam stvaraju prizmu kroz koju vidimo ovaj svet. Moć promene paradigme jeste suštinska moć svake značajne promene (4).
Problem često leži u načinu na koji problem vidimo.
Albert Ajnštajn je rekao: „Ozbiljne probleme s kojima se suočavamo ne možemo da rešimo na istom nivou razmišljanja na kojem smo bili kada smo ih stvorili.“
Dakle moramo shvatiti i naučiti nešto što će nas promeniti toliko da nam stari problemi deluju lakši od novih koje sada imamo. U protivnom vrtećemo se u krugu starih briga.
Naš karakter je u suštini mešavina naših navika. Maksima kaže: „Posadi misao, rodiće se radnja, posadi radnju, iznići će navika, posadi naviku, izrašće karakter, posadi karakter, izrašće sudbina. „
Čovekov je zadatak, individualan a još više ličan, da bez prestanka radi na sebi na preispitivanju i čišćenju svoje ličnosti kako bi bio sposoban da primi nove ideje i saznanja na pravi način. Bez toga, svaka, i najsunčanija ideja, koju primamo za sebe kao istinu, očađaviće se prolazeći kroz neočišćeni dimnjak naše osobe, ličnosti. Ovo je znao već drevni posvećenik kada je rekao: „Ako pogrešan čovek koristi prava sredstva, prava sredstva deluju na pogrešan način!“ (5)
Važno nam je da ih saslušamo, da ih razumemo, da prihvatimo njihovu mladu ličnost i da ih odnegujemo na najbolji način. Da u njima vidimo njihove potencijale i da im pomognemo da dosegnu svoj maksimum.
Dete je potrebno pažljivo slušati, samo tako ga možemo razumeti
Oni uče od nas a mi učimo od njih. Oni mogu biti sjajni putokazi ako čujemo šta imaju da nam kažu. Mi njih učimo onome što oni ne znaju a oni nas uče onom što kod sebe možemo da unapredimo. Ako jedni druge poštujemo i uvažavamo, onda zajedno rastemo i razvijamo se kao ljudi.
Kao što je govorio naš Patrijarh Pavle:
„Kao mnoštvo organa u telu što vrše svako svoju funkciju na opštu korist, korist celine, tako treba i svi mi , svako na svom mestu i dužnosti , da delujemo na sveopšte dobro“. (6)
Da bismo bili bolje i srećnije društvo trebalo bi da svako od nas pruži svoj maksimum dobrote, ljubavi i da prati put istine. Svojim primerom podstaći ćemo i naše naraštaje da nas slede.
Deci primerom pokazujemo vrednosti
_ . _
Psiholog Žaklina Filipović
Izvori:
1 Daniel Goleman „ Emocionalna inteligencija“ ;Geopoetika; Beograd 2016.; str 21
2,3,4, Stiven R. Kavi ; „ Sedam navika veoma uspešnih ljudi.“ Mladinska knjiga, Beograd 2018; str 33,35,43.
5 Vladeta Jerotić „Mudri kao zmije bezazleni kao golubovi“ , Beograd 2007, str 85. Ars Libri; Zadužbina Vladete Jerotića
6 Jovan Janjić 2006 ;„ Budimo ljudi“ Životi i misli patrijarha Pavla;Nid kompanija „Novosti“ ad Beograd Str. 267











